 | |
Budimac, kao reč
Značenje reči Budimac je po svakodnevnoj logici (engl. common
sense) 'onaj ko je (došao) iz Budima' (Budim (madj. Buda)
je nekada bio nezavisan grad, a danas je severni deo Budimpešte (madj. Budapest)).
Dakle, isto onako kako je Staparac neko ko je (došao) iz Stapara, Somborac neko
ko je (došao) iz Sombora, a Novosadjanin, neko ko je (došao) iz Novog Sada.
Budimaca je malo u ovim krajevima - toliko malo da smo po jednoj teoriji svi
relativno bliski rodjaci. Budući da smo tradicionalno 'drveni' u
medjusobnom odnosu i da lako zaboravljamo rodjačke veze, ova teorija se
čini dosta smislenom.
Madjarska verzija istog prezimena je Budai i njih je u Madjarskoj
mnogo više no što je Budimaca ovde. Da li su Budimci i Budai u (daljoj) rodjačkoj
vezi, ne zna se.
O našoj (Staparskoj) grani Budimaca (za druge grane pogledati kraj teksta)
Naša grana Budimaca živi i radi u
Staparu (kod Sombora) stotinama godina (mada su se neki predstavnici poslednje
generacije odselili u Novi Sad, Beograd, Suboticu i okolinu Bodruma). A u Stapar su se, zajedno sa ostalim
Staparcima, doselili u 'velikoj seobi' iz Bokčenovića i Vranješeva,
1752. godine za vreme Marije
Terezije (Ni Bokčenović ni Vranješevo danas ne postoje a od današnjeg Stapara
su bili
udaljeni oko 10 km).
O razlozima selidbe Bokčenovićana i Vranješevljana u Stapar, koji do tada nije
postojao, postoje mnoge legende i istorijske činjenice. Naime preci današnjih Staparaca
su gusarili po Dunavu od 1748. godine (napadali su ladje sa nemačkim
doseljenicima), pa su za kaznu raseljeni (sto
pari je osnovalo Stapar). A o tome zašto kazna nije bila strožija, postoje i
druge vrste (ljubavno-seksualnih) legendi u koje je direktno umešana i sama
Marija Terezija. kao i Tanasko Lazić, vodja gusara, koji ju je prethodno
zadužio i koji je bio dvaput u audijenciji (nešto malo više ovde).
O prirodi ovih audijencija danas se na razne i lascivne načine spekuliše
medju Staparcima.
Daklem, naša grana Budimaca se iz Bokčenovića zajedno sa ostalim
pra-Staparcima preselila na novo mesto i osnovala Stapar. I otud se dosta dugo
nisu mrdnuli. Maksim Budimac je bio naš predstavnik u toj selidbi.
Svi stari Staparci imaju takodje svoje tradicionalne i stare nadimke, koji
nemaju nikakve veze sa njihovim oficijelnim prezimenima niti imenima. A sa
čim imaju veze svi su zaboravili. Tako u Staparu imamo Ćakline,
Pokoše, Zlatanove, Ajine, Cariće...
Mi smo oduvek bili Parać. "Onaj Paraćev mali", "Gde si
Parać", "Koji Budimac, jel' Parać?" Parać malo vuče na Hercegovinu.
Medju Budimcima u Bokčenoviću je bio i jedan Pano (to isto malo vuče
na Hercegovinu).
A otkud Budimci u ovim krajevima?
Postoji nekoliko teorija.
Po jednoj, preci Budimaca su stigli sa juga (bežeći od Turaka, recimo, ali -
videti dole - po svemu sudeći mnogo pre toga) i onda
se zaukali i otišli skroz do gore u tom poletu - do tzv.. Gornje zemlje (danas
sever Madjarske i zapad Slovačke). Tamo su se zadržali
neko vreme i onda se, sa izmenjenim identitetom nekoga ko dolazi iz Budima,
spustili malo južno.
Po drugoj, preci Budimaca nisu niodakle stigli, nego su oduvek bili ovde. Tačnije, stigli
su sa istoka (još sa Slovenima, recimo) i onda u
odredjenom trenutku zaboravili da skrenu levo, kad su svi ostali skrenuli. I tu
su onda ostali neko vreme, pa čak i sve do danas.
[Napomena. Zanimljivo je da se u [4] na sličan način
razglaba i o poreklu Bunjevaca. O odnosu Budimaca i Bunjevaca biće još reči]
Po trećoj, Budimci su došli sa severa, iz Nemačke.
Nema teorije po kojoj su Budimci došli sa zapada.
Nezavisno od toga otkud su došli, ko bi mogli biti Budimci u stvari?
Opet nekoliko teorija.
Po jednoj, Budimci su Srbi. Budimir (Zoranov stric,
Bojanov otac) je kopajući po arhivama u Budimpešti došao do saznanja da
su Budimci srpskoga porekla. O tome (srpskom poreklu), nažalost, Budimir nije ostavio nikakvih pisanih
dokaza, osim usmenog predanja.
Iz sledećeg citata, preuzetog iz članka [1]:
"Zvona,
ponos srpske crkve i njenih vernika u Komoranu, koja su potomci šajkaša izlili
posle požara 1848. godine, a naručili članovi stare srpske plemićke
porodice Budimac (Budai), doživela su tragičnu sudbinu. Po naređenju
austrougarskih vlasti, 1916. godine su skinuta sa tornja i rekvirirana u vojne
svrhe. Najveće zvono imalo je 1.436, srednje 741, a najmanje 455 funti.
Bogato ukrašena, zvona su imala zapis kao sećanje na strašni požar."
(Komoran je
danas grad na granici izmedju Slovačke i Madjarske (slov. Komarno,
madj. Komarom - kad se iz Budimpešte krene na zapad ka Beču, pa
onda malo desno).
da se naslutiti ne samo da su Budimci srpskoga porekla, nego da su bili i
plemići (stara porodica) te kao takva prilično dobro raskomoćena
u Gornjoj zemlji. U kontekstu Komorana, to verovatno znači da su tamo od početka
XI veka te da su patrolirali Dunavom i vršili odgovarajuće usluge tadašnjim
Ugarskim kraljevima, te tako zaslužili titulu.
Moguće je medjutim da su u Komoran došli i malo kasnije, ali
takodje iz Gornje zemlje (isti izvor):
"Deo Srba u Komoranu nosio je porodična imena prema toponimima
odakle je dolazio: Aradi, Bošnjak, Budai, Đeri, Jenovac, Kapelet,
Kapušvarlija, Kečkemeti, Kiprovčanin, Komloši, Komoranac,
Monasterlija, Obadski, Ostrongonlija, Pakši, Pešti, Požunlija, Somborlija,
Stambolija, Temešvari, Ujvari, Fejvari, Feldvari, Fogoroši, Čadvari,
Čanadi, Šikmedi.":
Po drugoj teoriji, Budimci su Dubrovčani, Neret(v)ljani, Hercegovci,
Dalmatinci. Eno, ima dva brda
sa
istim imenom u tom kraju (link,
slika). Ako bismo prihvatili ovu teoriju to bi značilo da se Budimci
ipak zovu po brdima, a ne po Budimu. Ili se možda brda zovu po njima? .
Nadalje, citat iz [4]:
"Kada su Tatari u proljeće napustili Mađarsku, kralj Bela IV.
vratio se u svoju domovinu (1241.). Sobom je doveo mnoge obitelji iz Humske
zemlje i Dalmacije, koje su se nastanile u Budimu, Ostrogonu i Tukulji. Otud
bunjevačka imena: Budimac, Ostrogonac, Tukuljac. To je prva seoba našeg
naroda, koji je došao iz južnih krajeva, iz Hercegovine i Dalmacije."
takodje podržava ovu mogućnost.
Po trećoj teoriji, Budimci su nemačkoga porekla. Naime, naš svetac-zaštitnik
(iliti naša slava) je sveti Mrata, koji je direktni analogon Svetog Martina,
koji se poštuje na zapadu (Sv. Mrata je 24. novembra po starom kalendaru, dok
je Sv. Martin 11. novembra, po novom). Sveti Martin se inače obeležava kao dan početka
sezone maškara (karnevala) i u Nemačkoj (recimo) se obeležava lampionima,
laganim maskama, blesavljenjem i veselošću. U Hrvatskoj je isti (pod
nazivom "martinje") povezan i sa pijenjem vina.
Elem, kaže se da su slavljenje Svetoga Martina u ove krajeve doneli Nemci, kad
su se ono doseljavali ovde, malo da rudare, a malo da pivare osnivaju (behu to uglavnom.Sasi, tj.
Saksonci - danas oko Drezdena). Pa su, kaže se, u želji da
se asimiliraju u sredinu, sebi odabrali "krsnu slavu" i uglavnom su
birali svetoga Martina. Po toj teoriji, svi koji danas slave Svetoga Mratu (koji
je takodje veoma retka slava), jesu nemačkoga porekla. (Novine
i članak u kome je ova teorija bila iznesena, sam izubio :-()
[Postoji i alternativna teorija vezana za svetog Mratu - da je to naime samo
sinonim za Svetog Stefana Dečanskog, koji slučajno pada na isti dan kao
i Sveti Martin. To medjutim ne umanjuje validnost gore.navedene teorije.]
Zaključak?
Uočimo prvo dva obrasca koji se napadno pojavljuju u teorijama o
Budimcima.
- Budimci (ratnički i brodovljem) patroliraju Dunavom. zapadno od Budima. Budimci
takodje nekoliko vekova kasnije, skupa sa ostalim budućim Staparcima bivaju
raseljeni jer su se bavili gusarenjem.
- Budimac koji je stanovao u Bokčenoviću (pre selidbe u Stapar) zvao se Pano (vuče
na hercegovačko ime). Tradicionalni nadimak Budimaca u Staparu je Parać
(što vuče na hercegovačko prezime). U zaledju Dubrovnika, danas
postoje dva brda pod nazivom Budimac.
Da li je dakle moguće izvesti niz istorijskih dogadjaja koji bi podupro
većinu navedenih teorija i dva navedena obrasca? Evo jednog pokušaja (videti
i "disclaimer" na dnu ove stranice)::
 | VII vek. Sloveni dolaze u ove krajeve, uključivši i oblast oko
Dubrovnika.
|
 | IX vek. Do ovog veka Sloveni se već organizuju u neke zajednice,
oblasti, feude... U drugoj polovini ovog veka Sloveni uglavnom prihvataju
hrišćanstvo. Svi osim Neretljana koji oko ušća Neretve imaju
svoju oblast (Neretvija ili Paganija) i koji još naredna dva veka ne
prihvataju hrišćanstvo i nastavljaju da poštuju svoje Slovenske (paganske)
bogove. I, gle čuda, veoma uspešno se bave piraterijom (u klasičnom
smislu reči). I bivaju baš na glasu zbog toga. Eksperti.
|
 | X - XIII vek. Tu je negde na istorijskoj sceni i ponosna, vredna i radna
porodica/zajednica Paraća. Žive verovatno u Zahumlju ili u Neretviji
ili negde izmedju - granice su tada bile meke a danas baš i nije jasno kud
su prolazile (slika ona dva brda sa širom
okolinom). Bave se verovatno, direktno ili indirektno, piraterijom (u
klasičnom značenju te reči), kao i sami Neretljani, a možda
su Neretljani i bili. Tu su (verovatno) i ostali pra-Budimci bez obzira kako
se tada zvali.
Levo od Zahumlja (ili preklapajući se delimično tokom vremena)
nalazi se Neretvija (Paganija), desno je
Travunija, ispod je mali i
utvrdjeni Dubrovnik, još malo levlje je Hrvatska, iznad su začeci
Srbije, tu je negde i Duklja, sa istoka naviru Bugari (Simeon i Samuil),
sa mora Mleci, sa severa Madjari, Vizantija se čas uspava čas
probudi. Sklapaju se savezi, raskidaju se savezi, sklapaju se novi savezi,
priznaje se vrhovna vlast čas ovoga čas onoga... Teška i smutna
vremena u kojima Paraći odlučuju da krenu u emigraciju. Verovatno
i ostali pra-Budimci i verovatno u nekoliko navrata (talasa).
Inače, šta su po nacionalnosti naši Paraći i ostali pra-Budimci? Pa verovatno ništa
- bilo je tada rano za nacije. Tek naknadnom pameću i po naknadnim
iskustvima i kriterijumima, neke pretpostavke se retroaktivno mogu postaviti,
a u odnosu na okolinu u kojoj su se Budimci našli onda kada je postalo
bitno odrediti se.
Danas se na primer ondašnje Zahumlje smatra srpskom oblašću, ali im
je vodja (knez) dugo bio Višević, poreklom iz tzv. "Bele Hrvatske"
odakle se spustila i većina onih Slovena koji se danas smatraju
Hrvatima. Ako su uopšte bili religiozni i u sistemu, Paraćima je bio
nadredjen Splitski biskup.- isti kao i Hrvatima. A ako su bili Neretljani,
onda nisu hajali za religiozne institucije. Posle podele hrišćanske
crkve (početak XI veka) polako dolaze i "alternativne"
crkvene institucije, ali pitanje je koliko su Zahumljani bili opterećeni
time.
Nadalje, Zahumlje je bilo malo (kao danas Lihtenštajn) i sigurno nije bilo
matična država nijedne buduće velike balkanske nacije. Iako
kasnije shvaćena kao srpska državica, Zahumlje se danas smatra
postojbinom Bunjevaca, koji su po nekim teorijama, Hrvati... Neretljani su
po nekim zapisima zapamćeni kao "potomci nepokrštenih Srba",
a danas se njihove aktivnosti smatraju začetkom hrvatske mornarice... I
tako dalje.
Da bi ova priča tekla logički
glatko, moramo pretpostaviti da Paraći nisu bili eksplicitni Srbi - ako ni zbog
čega drugog, a ono zbog toga što tada nije bilo eksplicitnih Srba (pa
ni Hrvata), bar ne u Zahumlju. Za pretpostaviti je da su tadašnji
Zahumljani prosto bili Sloveni ovog ili onog (ili nijednog!) hrišćanskog
pravca.
Bilo kako bilo, Paraći i ostali pra-Budimci se odlučuju da krenu na sever, u Gornju
zemlju, u Madjarsku. U to vreme je Madjarska bila dobro organizovana država,
sa jasnim granicama i organizacijom - jedna od retkih takvih tada. Nije
bilo teško poći u Gornju zemlju u to doba, kao što bi nam se danas učinilo. U
XI veku naime, Madjarska je već uveliko na moru, poseduje orgroman deo
Dalmacije, odmah tu Paraćima i ostalim pra-Budimcima u susedstvu (mapa)
ili su čak i direktno bili pod Madjarskom vlašću u to doba.
Nadalje, po pomenutom citatu iz [4], i sam Bela IV je
sa sobom nazad u Gornju zemlju poveo neke Zahumljane. I na kraju, danas se
Zahumljani (pored eventualnih originalnih Slovena koji su se u Panoniji već
u početku zadržali) smatraju najstarijim Slovenskim stanovnicima
Gornje zemlje (tek su nešto malo "mladji" od samih Madjara) Dakle,
odlaziti iz Zahumlja ka Gornjoj zemlji u toba nije bilo nimalo neobično
- čak možda naprotiv. .
|
 | XI-XIII vek. Paraći i ostali pra-Budimci se motaju po Budimu i okolini. I ovde se teško živi,
trgovina im ne ide, nema kamenja na koje su navikli, zemlja je više močvarna
no plodna. Taman kad su počeli da razmišljaju da se vrate, dodje
ponuda iz snova. Tu negde, zapadno od Budima treba patrolirati brodićima
(šajkama) Dunavom, možda malo pljačkati nelojalne, a bogami i boriti
se protiv madjarskih neprijatelja u oficijelnim ratovima. Dobra plata. Paraći
su, potkovani iskustvom iz zavičaja, bili prominentni plaćenici/šajkaši/pirati
i brzo su se penjali po hijerarhijskoj lestvici. Medjutim, tada su postali
poznati kao Budai (Budimac) po mestu odakle su došli na "tezgu".
Ko bi pamtio sva ta originalna prezimena iz zavičaja - ovako je bilo
prostije a i deo madjarske zvanične politike.
Ostali pra-Budimci verovatno ne biraju vojničko-piratsku karijeru i
ostaju da se muvaju po Budimu, a kasnije i po Gornjoj zemlji, još kasnije
spuštajući se i malo južno. Kako su ostali van vojničke
administracije, njihovo pominjanje u istorijskim gradjama jeste nešto redje
(ako ne i nepostojeće). Zbog toga ih i mi do daljeg napuštamo, u
nedostatku podataka i naznaka.
|
 | XII - XIII vek. Posle nekih lokalnih ratova, bivši Paraći, a sada Budimci od
madjarskih kraljeva (Geza II - Bela IV) dobijaju posede u Komoranu (madj. Komarom,
slovački Komarno) i plemićku titulu. Zajedno sa mnogim
drugim zaslužnim šajkašima. Za Gezu II se kaže da je titule dodeljivao
(XII vek), a za Belu IV (XIII vek) da je plemićka prva proširivao ([1]),
ali ko bi sada to precizno razgraničio.
|
 | XIII i XIV vek. "Life is good" za Budimce. S vremena na vreme mora se u šajke
i u borbu, ali i to se nekako preživi. Komoran je sve napredniji. Privlači
i nove stanovnike sa svih strana. U medjuvremenu, vesti o uspehu Budimaca (grofovi
u Ugarskoj - nije to mala stvar) dolaze i do zavičaja, koji je ko zna
sada pod čijom vlašću. Tamošnji starosedeoci se prisećaju
odakle behu ti Paraći, a sada Budimci. Sa ovog brda, sa onog brda, evo
ga ovo brdo od tih Budimaca, ajmo sad na ono brdo kod tih grofova Budimaca...
Malo posprdno, malo sa poštovanjem, tek ostadoše dva toponima grofovima što
u Gornjoj zemlji u životu uspeše..
[Namerena sažetost ovog istorijskog prikaza ne dozvoljava nam da zavirimo u
mnoge trzavice, te i male lične tragedije koje su Budimce pogadjale u
tom periodu, dok su šajkama plovili i za tudjna krv svoju prolevali]
|
 | XV, XVI i XVII vek. Eto i Srba u većim i organizovanijim količinama.
Većini njih je baš Komoran bio cilj - prosperitetno mesto, na ušću
Vaga u Dunav, "Ima i dosta naših .da pomognu dok se ne snadjemo".
Mnogi otpadnu usput, a mnogi i dopru do cilja. Komoran, bokte. To su sada već
nacionalno definisani Srbi, koji imaju svoju sopstvenu (dovoljno različitu
od ostalih) religiju, imaju i partijarha, imaju i mitove i legende o
Kosovskom boju, imaju i svoje slave i druženja. Grade crkve i kulturni život.
Eto i Turaka tu malo kasnije. Upadaju, haraju po panonskoj niziji i ka Beču
i Pragu nameravaju. Komoran pak nikad nisu osvojili - samo su išli tamo
vamo, te za Beč, te iz Beča, dok je Komoran opstajao kao
slobodarsko ostrvo.
A Budimcima malko neprijatno, Bore se protiv Turaka, stražare, na vodu
izlaze, šajkama udaraju. Ali, ko zna kako ih je naknadna istorija već
klasifikovala. Da li kao Hrvate (krstili su se eto u Splitu kod katolika -
kasnije se zapravo saznalo da su to bili katolici) i da li su uopšte oni kršteni kad malo bolje
razmislimo. I ko je njima taj Perun čiju sliku imaju na zidu? I šta se
sad kur.e sa tim Budai? Jesul' naši ili su njevi?
|
 | Kasni XVII i rani XVIII vek je već društevno turbulentan, a politički
(relativno) miran. Tu nam je Austro-ugarska, Komoran odavno nije na granici, ne mora se
u te borbe svako malo,čarke sa Turcima se završile... Samo su nam Budimci malo nemirni, zbog
gore-navedenih razloga.
Uto, eto nam i Nemaca. Došli malo za prosperitetom, malo po nalogu i dopalo
im se medju Srbima naročito. Tu rakija, tu veselje, tamo trubači,
ljudi ljubazni i gostoljubivi, noćni život cveta. I splavova je tada
sigurno bilo na tim rekama. I onda te slave - te idu jedni kod drugih, pa
posle idu drugi kod prvih i tako zima prodje u sreći i veselju. I htedoše
Nemci da i oni tako žive, htedoše i oni slavu da imaju.
I tu oni uzeše njevog Svetog Martina da slave kao svoju slavu - tako im je
nekako on sav veseo i taman za slavu bio.
I to Budimci videše, pa i oni isto, sve družeći se sa Nemcima i pivo
pijući, i oni uzeše Svetoga Martina za svoju slavu. Odbaciše Peruna
ili biskupa splitskog, krstiše se i proglasiše se Srbima, Prihvatiše
mitove i legende.
[A i koga bi drugoga sveca prihvatili, kad već nisu imali svog? Da su
uzeli nekog postojećeg, a tudjeg, izgubili bi na ugledu i bili bi
predmet sprdnje. Sveti Martin
je bio prihvatljiv izbor (politički korektan) i nekako sasvim moderan u to doba.]
|
 | Polovina XVIII veka. "Life was good" za Budimce. Osećali su i pripadnost
zajednici. A vino je u tim krajevima baš kvalitetno. A i Nemci napraviše
te pivare da imaju za Svetog Martina goste nutkati. Ali crni oblaci se
nadvijaju nad Budimcima.
Potrebe za šajkašima u tim krajevima više nema, ali ima u južnoj Bačkoj.
Šta sada šajkaši da rade, uključiv i Budimce. Da zadrže vojnu službu
i presele se ili da istupe iz vojske i budu obični gradjani? Medju
Budimcima je došlo do podele, zla krv se stvorila. Jedni bi da uživaju
u plodovima svog plemstva (iliti piraterije) a druge vuče krv ka
avanturama i akciji. Ka borbi protiv nekakvog novog neprijatelja..
Jedni odlaze, drugi ostaju. Mladji i ludji čuju da tamo negde oko Bokčenovića
na jugu ima neki kamp odakle se redovito ide na piratske akcije protiv nemačkih
doseljenika. Krv je proradila, Idemo da "kick-ass". Preci naši, eto nas. A možda
je tu i neka ljutnja što su s Nemcima "orodili", pa idu da pljačkaju
neke druge Nemce? [Istini za volju moramo reći i da su ti iz Bokčenovića
činili i neke zvanične akcije za račun carice Marije Terezije,
te da su Budimci možda bili potpuno zvanično tamo, pa se tek posle nešto
otelo kontroli.]
Od tada se neka hladnoća uvlači u srca svih Budimaca. Podozrenje
neko i drvenost. Jestel' vi od vojničke ili plemićke grane, uvek visi pitanje u vazduhu. Koja i danas (hladnoća) traje kao posledica tih
dogadjanja začetih na predivnom posedu naših komoranskih predaka.
|
 | 1748. godina. Počinju gusarske operacije pra-Staparaca na Dunavu,
protiv nemačkih doseljenika. Da li su operacije bile politički ili
imovinski ili avanturistički motivisane, ne zna se. Da li su bile
delimicno podržane od strane zvanične politike, nagadja se. Po ovim
izvorima, Budimci su već tamo.
|
 | 1751. godine počinje poslednja i masovna selidba šajkaša iz Gornje zemlje (i
iz Komorana) ka južnijim delovima. Da li su Budimci i ovde, ne zna se.
|
 | 1752. se osniva Stapar, kao posledica gusarske avanture oko Bokčenovića.
Maksim Budimac sa ostalim gusarima je bio izmešten u Stapar. I tako dok su jedni uživali u ugledu svoje stare (sada
već i srpske) porodice u Komoranu sa pomadjarenim prezimenom Budai,
drugi buntovno nisu dozvoljavali da se poreklo (i uspešan gusarski
know-how) Budimaca-Paraća zaboravi.
|
 | Buntovna, turbulentna i prilično tragična 1848. godina zatiče
komoranske Budimce (stare i ugledne plemiće) kako naručuju velika
zvona za Komoransku crkvu - čjni se da ih još uvek grize savest što
su se komjunitiju pridružili relativno kasno i stalno se iskupljuju.
Staparska, buntovna a sada smirena, grana dočekuje 1848. godinu u braku
Davida i Ruže, a njihov sin Mihail puni 16 godina.
|
 | I danas, medju malobrojnim Budimcima koje znam, često prepoznam one
buntovne, one koje mesto ne drži, one koje još grize savest što su se
kasno pridružili komjunitiju, aristokrate, pacificirane gusare... Neki od
njih/nas imaju/imamo po više ovih osobina odjednom.
|
 | [Laka alternativa prikazanom toku dogadjaja: Iako su Budimci oduvek bili
blizu gusara i svoju karijeru gradili na pirateriji (u originalnom značenju
te rečii) nikako ih nema eksplicitno pomenutih u borbenim dogadjanjima.
Bar ne kao što se pominje Lazić medju Staparcima ili Bakići medju
onima iz Gornje zemlje. Takodje ni u zavičaju nisu (izgleda) baš
stanovali na moru i ostrvima, nego malo u zaledju. Može stoga biti da su se
Paraći/Budimci specijalizovali u logistici ili upravljanju ili ostalim
propratnim delatnostima u piratskim poslovima, te da su na taj način
gradili svoj ugled.] |
Grane Budimaca (ili još jedan zaključak, ali istorijski bolje
zasnovan):
 | Komoranska (Komarno, Komarom) grana, koja se pominje 1848. godine kao
stara srpska plemićka (Komoranska) porodica ([1]).
Moguće je da potomci ove grane i danas žive tamo pod imenom Budai. A
možda su se pogubili u ratnim vihorima I svetskog rata. Po [1], 1919 godine
je tamo živelo samo još nekoliko desetina srpskih porodica.
|
 | Staparska grana (AKA "Paraći"), koja počinje 1752. godine proterivanjem
Maksima Budimca
iz Bokčenovića i koja je (grana) dosta dobro dokumentovana, a koj
averovatno počinje još od Cvetka, Subote i Pana iz Bokčenovića. Sebe
smatra Srbima, slavi Svetog Martu, ali je uvek zapitana o svom istinskom
poreklu,
[Napomena. ove dve grane je moguće povezati "skučajnostima"
- obe grane bave se "piraterijom" i kada posao zamire u Gornjoj
zemlji Budimci se pojavljuju u okolini Stapara - polovina XVIII veka]
|
 | Bunjevačka grana (koja zaslužuje još istraživanja) a čije
bi sedište moglo biti u Subotici. Po [4], Bunjevci su
takodje možda došli iz Zahumlja (oko reke Bune) a prezime Budimac se
smatra (i) bunjevačkim prezimenom. Ova grana očito sebe smatra
Bunjevcima, koji su katoličke veroispovesti, govore ikavski, a o tome
da li su Bunjevci Hrvati ili su nezavisna nacija, postoje oprečna mišljenja.
[Napomena. ovu je granu moguće povezati sa prethodne dve na osnovu (verovatnog)
zajedničkog porekla iz Zahumlja izmedju XI i XIII veka. Da li postoji i
dublja povezanost, ne zna se. Zanimljivo je takodje da sam ja (Zoran, istoričar-amater) o
izvorištu Budimaca nešto pretpostavio na osnovu ona dva brda. Autor
studije [4] do istih pretpostavki o Bunjevcima dolazi
na osnovu arhivske gradje.] |
Budimci na internetu:
Eksplicitno postojećih Budimaca na Internetu ima (takodje) malo:
Implicitno ih ima još nekoliko - pojavljuju se s vremena na vreme u nekim
vestima. Neki su iz Srbije, neki iz Hrvatske, uglavnom Slavonije. Paraći su
nekako uglavnom iz Splita. Ali, ne bih ih, bez njihove dozvole, pominjao.
Druge zanimljivosti o Budimcima:
 | U Nemačkoj ima zvanično 81 tel. broj na ime Budai,
tri na ime Budimac
i devet na ime Parać. |
 | U današnjem Komarnu (Slovačka) ima nekih Budai-ja. Ima recimo jedan
Andrej Budai. |
 | Simeon Budimac (ali su ga svi zvali Šima - sa kratkim i) - Zoranov i
Bojanov pradeda - često je u pijanstvu umeo da uzvikne "Bog i
Hrvatska". Niko nije znao zašto, čak ni on sam kad se otrezni. |
 | Isti Simeon-Šima je bio učesnik I svetskog rata kao pripadnik
Austro-ugarske vojske, kojom prilikom je zaradio i medalju za hrabrost. Kad
su tokom II svetskog rata madjarski okupatori upali u porodičnu kuću
Budimaca u Staparu (sa ko zna kakvim namerama), ugledali su Šiminu
uramljenu fotogafiju u uniformi madjarskog vojnika sa medaljom za hrabrost,
ukočili se, salutirali i nikada se više nisu vratili. |
 | A o tome kako je Šima zaradio svoju medalju, možete pročitati ovde
(autor Bojan). Danas je Šimina fotografija kod nas, u Tarinoj sobi. |
Disclaimer, iliti "a sad ozbiljno":
 | Autor teksta, skupljač teorija i legendi, skupljač linkova i
izvodjač zaključaka jeste Zoran Budimac (od Staparske grane (Paraći)
i
predaka Dušan-Milorad-Simeon-Mihail-David-...-Maksim). Ovde izneti stavovi nisu zvanični ili nezvanični
stavovi nikoga drugog. Mada se sa istima uglavnom slaže i Bojan, a i ona
brda je on otkrio. Bojan je takodje od Staparske grane i istog lanca, ali u
lancu umesto Dušana jeste Budimir). |
 | Iako je tekst pisan u neformalnom duhu, namera je ipak bila ozbiljna - da
se koliko-toliko priče i teorije o Budimcima nadju na jednom
mestu, makar koliko netačne bile. |
 | Tekst očito detaljno 'pokriva' samo dve grane Budimaca - Komoransku i
Staparsku. O ostalim granama ostaje tek da se piše. |
 | Ukoliko ste u posedu legendi, dokumenata i teorija o Budimcima,
molim pišite na zoranatbudimacdotname. |
Literatura
[1] Ljubivoje
Cerović, "Srbi u Slovačkoj"
[2] http://en.wikipedia.org/wiki
[3] http://http://www.geonames.org
[4] Matija Evetović, "Kulturna povijest bunjevačkih
i šokačkih Hrvata"
[5] Milenko Beljanski, "Bokčenović,
Vranješevo i Prigrevica - postojbina predaka današnjih Staparaca",
Prosveta, Sombor, 1972.
To do lista iliti "otvorena pitanja"
 | Kada se u Madjarskoj prestalo sa nazivanjem došljaka po mestima u koje su
isti (prvobitno) stigli? . |
 | Arhiv u Komarno-u.. |
 | Kako to da se neki Budimci vode kao Srbi, a neki kao
Bunjevci (da zanemarimo sada one koji se možda smatraju Hrvatima, Slovacima,
Madjarima...)
[Mogući odgovor 1: Da bi se postao Budimac, dovoljno je bilo doći
do Budima i provesti neko vreme tamo. Na taj način su nastajali razni
Budimci, različitih nacionalnosti i medju sobom oni nemaju
nikakve dublje veze]
[Mogući odgovor 2, kome naginje i ova stranica: Zaista, postati
Budimac bilo je sasvim (formalno) lako. Ali na taj način su se
prezimena zasluživala samo donekle (dokle? - videti i prvo pitanje),
a prvi doseljenici su bili upravo Zahumljani. Po ovoj teoriji, svi
Budimci jesu Zahumljani a nacionalnosti su im dodeljivane naknadno. - oni
koji su bili medju Srbima postajali bi Srbi, a oni koji su se družili
medjusobno, postajali su Bunjevci...)
|
 |
Naći svakog postojećeg Budimca i zapitati ga o
njegovim saznanjima o sopstvenoj porodici i poreklu. Da li se smatra Srbinom,
Bunjevcem ili Hrvatom. Koju slavu slavi i odakle je došao tu gde je sada.
|
|